




HARUKI MURAKAMI
"Kad padne noć" - MADRID

Murakami piše "Kad padne noć".
Džim Džarmuš režira "Noć na zemlji".
Nisu ista dela ali ko je gledao film, biće mu jasno na šta mislimo kada budemo pisali o knjizi.
Iako je Murakamijevo delo pisano pre više od 20 godina, a kod nas slavi punoletstvo, mi smo ponovo uzeli da ga pročitamo.
Uvek prija za izmeštanje iz svakodnevice. Kritičari su roman zvali eksperimentalnim,
a mi ceo Murakamijev opus iz izdanja Geopoetike doživljavamo baš tako.
"Kada padne noć" nema neku jaku bum - tras strukturu, ono, jak uvod koji uvuče u priču, navlačeći rasplet i katarzični zaključak.
Ima non-stop šaltanje iz jedne u drugu priču koji daje dinamiku knjizi i drži budnim i skoncentrisanim.

Sve vreme imaš utisak da vrtiš kanale na TV-u i iz jedne sobe/priče upadaš u drugu. Ponegde je nit koja ih povezuje jasna, nekad lutajuća, ali komplet je pakovanje koje podseća na “Noć na zemlji”.
Kao i Džarmuš, tako i Murakami od običnog susreta dvoje stranaca pravi malu, ali jaku priču.
Radnja se kod Murakamija gotovo cela odvija tokom jedne noći u Tokiju gde se slučajno ukrštaju životi nekoliko usamljenih ljudi – devojke koja čita u noćnom restoranu, muzičara, radnice u ljubavnom hotelu i drugih noćnih ptica.
Šta je u knjizi sjajno? Atmosfera, muzika koju zamišljamo dok pratimo dijaloge, grad noću i osećaj da se iza sasvim običnih ljudi kriju čudne i nepoznate priče.
Baš kao što vam i mi otkrivamo u rubrici "Skriveni svetovi".
Tokom našeg kratkog putovanja oboje smo "Kad padne noć" pročitali jer ona prosto mora da se pročita za dan - dva.
Knjiga je o jednoj noći i tako i treba da se čita - idealno za jednu noć. Preko toga, doživljaj se razvodnjava i nebi imao tu nabijenost kao što je Murakami planirao.